...Ali pedalj moga sela Amerika cela, kaže jedna narodna pjesma. U istinitost pomenutog neću ulaziti, ali želim da napišem nekoliko redaka o toj tzv. obećanoj zemlji, Americi. Ustvari, kada malo bolje razmislim, meni nikada nije ni bilo jasno zašto je nazivamo obećanom zemljom. Da li zato što je bolje stojeća ekonomski, ili zato što je razvijenija, ili zato što nam je daleka (kad se samo sjetim devedesetih kada je i kupovina autobuske karte nama iz Novog Sada do Beograda bila 'special treat')? Kakogod, sticajem okolnosti imala sam priliku da tamo živim i radim skoro godinu dana i ovaj članak u nastavcima je ustvari o onome što sam tamo zapazila, naučila, otkrila, primjetila itd.

Dio prvi

*za sada je neizvjesno koliko će ih ukupno biti* :)

Sa mišlju kako već dosta znam o Americi i Amerikancima (što iz filmova, što iz ličnih kontakata sa ljudima koji žive na tom kontinentu), uputih se u tu daleku zemlju u avgustu 2006. godine. Od samog izlaska iz aviona pa nadalje, osjećala sam se kao da me je neko ubacio u jedan od tih silnih američkih filmova, ali bukvalno. Znači, ovaj put nisam bila gledalac već neko sa ove druge strane ekrana!

Zaboravih reći da je moja destinacija bio grad Sijetl u državi Vašington, u Sjedinjenim Američkim Državama. Sijetl je prelijep grad na sjeverozapadu SAD-a, okružen planinama, slanom i slatkom vodom. Priroda je fantastična, te je zbog svoje boje i dobio nadimak 'Smaragdni grad'. Poznat je po mnogo čemu npr. prvi Starbucks je otvoren u Sijetlu. Inače, skoro svi stanovnici mnogo vole kafu i konzumiraju je u velikim količinama. To mi se posebno dopalo jer kafu i ja rado pijem pa još kad mogu i da izvoljevam da li želim jaču ili slabiju, sa punomasnim ili nemasnim mlijekom, sojinim ili kravljim, sa ukusom ovim ili onim itd. ne može biti bolje :) . Zatim, tamo se nalazi  'Space Needle', visoki toranj, da ne kažem 'igla', koji možete primjetiti na skoro svim razglednicama. Kažu da je Sijetl i mjesto rođenja grandža (grunge music). Takođe je poznat i po kiši koje ima u izobilju, ali i kao jedan od najobrazovanijih gradova u SAD-u. (oko 50% stanovnika preko 25 godina starosti ima visoko obrazovanje). Ono što bih ja dodala na sve ove google informacije jeste da ljudi koji žive u Sijetlu imaju vrlo razvijenu svijest o svome zdravlju i trude se da žive zdravo. U poređenju sa ostalim djelovima SAD-a, stanovnici Sijetla se trude da jedu zdravu hranu i da budu fizički što aktivniji. Vožnja bicikla, džogiranje, planinarenje, pješačenje, vožnja kanua ili kajaka, rekla bih da su im omiljene fizičke aktivnosti. Mnogo vole sport i redovno prate sportska dešavanja i posjećuju utakmice.

Na prvi pogled sam se zaljubila u ovaj grad. Oduševila me ne samo priroda i ljepota grada već i ljubaznost i predusretljivost ljudi sa kojima sam svakodnevno dolazila u kontakt. Sjećam se moje prve vožnje gradskim autobusom. Ušla sam, a vozač me je počastio osmjehom, poželio dobar dan i pitao kako sam. Skoro da sam se potpuno zbunila. Nekoliko stanica kasnije, vozač je, čim se autobus zaustavio, spustio prednji dio pritiskom na jedno dugme i u roku od par sekundi pod autobusa je bio u ravni pločnika i starije osobe koje su bile na toj stanici su mogle lagano i bez većeg napora da zakorače u autobus. Na sledećoj stanici je čekao čovjek u kolicima. Ovaj put je vozač pritisnuo dva dugmeta i sve je bilo spremno da invalidska kolica uđu u autobus. Naravno da postoji obezbjeđeno mjesto za takve ljude u autobusu i čak i pojasevi kojima ih vozači pričvrste i spriječe pomjeranje kolica tokom vožnje. Povrh svega, vozač sve to uradi sa osmjehom na licu uz nekoliko lijepih riječi upućenih toj osobi. Za mene je to bilo fascinantno. A tek to što mi je vozač na izlasku iz autobusa poželio lijep dan, potpuno me oborilo sa nogu. Mislim da nakon ovoga možete zaključiti da uopšte nisam imala problem sa korišćenjem gradskog prevoza tokom svih mjeseci provedenih tamo. O ljubaznosti prodavaca ili blagajnika i drugog osoblja u bankama i poštama ne moram ni da pričam. Uvijek sam bila dočekana sa osmjehom i pitanjem: «Kako Vam možemo pomoći? Šta možemo učiniti za Vas?» Neki moji prijatelji u Srbiji su mi rekli: «Ma sve su to namješteni osmjesi. Pa i naši bi se smješkali više i bili ljubazniji da imaju plate kao amerikanci.» E pa ako ćemo teko gledati, ne znam gdje će nam biti kraj. Mene ne zanima da li je osmijeh namješten ili nije ali znam da se jako prijatno osjećam kada me tako dočekaju i usluže.

E da, samo da napomenem, ovo je moje subjektivno mišljenje temeljeno na mojim iskustvima te ga tako i shvatite. Nije cijela Amerika takva niti Sijetl, ne želim da generalizujete.

Pa, možda bih ovdje mogla i da se zaustavim. Za sada toliko.

Vanja Miljević

Vanja Miljević je rođena u Bosni. U Novom Sadu je završila mašinski fakultet i tu trenutno živi i radi kao koordinator EUSa za Vojvodinu.